portal za umjetnost
Intervju sa Emirom Zumbulom Kapetanovićem
Belkisa Džindo
B: Ko je Emir Zumbul Kapetanović?
E: Isto me pitao i punac kada sam sa njim razgovarao vezano za prošnju moje supruge, pitao me je „Ko je Emir Kapetanović?“, ja sam dao odgovore koje ne znam da li su njega zadovoljili. Elem, sada sam oženjen i imam troje djece. Mislim da u građanskom smislu, Emir Kapetanović je građanin grada Sarajeva, državljanin Bosne i Hercegovine, rođen 7.5.1981. Međutim, u umjetničkom smislu i sam pokušavam da nađem i pozicioniram Emira Zumbula Kapetanovića, u vremenu u kojem živim, odnosno još uvijek čekam priliku gdje bih mogao da pokažem šta je to moj lični izraz.
B: Na ASU u Sarajevu si diplomirao glumu. U toku tog studija si otvorio i producentsku kuću. Uskoro treba da magistriraš režiju. Šta te nakon glume odvelo u režiju? Iz tvoga trenutnog rada vidimo da si više priklonjen režiji. Zašto je to tako? Da li se baviš i produkcijom?
E: Konstantno se bavim nekom produkcijom, s obzirom da nemam stalno zaposlenje. Da bih snimio film moram ga na neki način isproducirati. Ja sam na drugoj godini glume osnovao produkcijsku kuću da bih imao neku odstupnicu u odnosu na zaista veliku proizvodnju glumačkog kadra i na neki način sam se uplašio za posao, da li ću ja kao glumac imati posao. To je osnovna stvar zbog čega sam počeo da se bavim produkcijom.
Međutim, gluma kao umjetnost nije konstantna. Ona se dešava u momentu kada je glumac na sceni, u tom momentu je i u umjetnik i umjetnost. Kada se ugase svjetla, nje više nema i sve ostaje u impresiji publike do idućeg igranja. To mi je na neki način stravična činjenica, da s tom vrstom umjetnosti se ne mogu suočiti kasnije. Ne mogu se vratiti na nju u smislu da ponovo pogledam, kao što kipar možu da pogleda svoju skulpturu koju je napravio, da se ponovo suoči sa samim sobom u nekom sporijem vremenu. Ipak, gluma je ograničena na vrijeme od početka do kraja predstave i dok igra traje, nema mogućnosti suočenja sa samim sobom, odnosno suočava se na drugačiji način.
Stoga, režija je mnogo sporija i češće se može vratiti svom radu i nije prevashodno da je to uvijek umjetnost. Režija mi je dala mnogo veću širinu da se pričom bavim kao neko ko će pratiti cjelinu, ko će kreirati cjelinu od početka do kraja, nego da budem samo jedan segment te cjeline, a to je lik, koji je opet sam po sebi cjelina. Svaki film, na kojem sam radio, sam se zaista potrudio u zavisnosti i od budžeta, od priče i od svega što ide uz jedan film. Ja se najviše bavim dokumentarnim filmom. Ali moj trenutni rad na toj vrsti nije stepenica ka igranom filmu. Ne, ja zaista volim dokumentarni film.
B: Koja ti je omiljena uloga koju si igrao i zašto?
E: Omiljena uloga mi je uloga u diplomskoj predstavi koja se relativno davno desila. To je jedan zaista lijepi proces sa mojim kolegom Muhamedom Hadžovićem. To je duo drama Harolda Pintera „Lift za poslugu“ ili „The Dumb Waiter“. Mislim da je, nakon četiri godine intenzivnog rada i obrazovanja na Akademiji Scenskih Umjetnosti, ona bila vrhunac.
U početku sam, od straha da izađem u profesionalni svijet, odugovlačio da se uopće suočim sa time da treba da diplomiram. Mada sam već tad počeo da radim na dokumentarnim filmovima. Naravno, uz konsultacije sa rediteljima koji su već napravili velike stvari i koji imaju velike karijere, na prvom mjestu sa mojim profesorom Pjerom Žalicom.
Ja se konstatno savjetujem, i sad i uvijek. Jer, to su zaista naši prijatelji od kojih stalno učimo.
Uloga u predstavi „The Dumb Waiter“ je ona na koju sam zaista ponosan. Tri mjeseca smo Muhamed i ja intenzivno radili. Ako u glumi postoji kategorija ćejf, a postoji, onda je to ta uloga gdje sam uživao. To je bio naš, jedan lijepi proces, dobra saradnja.
Još jedan projekat na koji sam jako ponosan jeste stand-up, „Gdje je jagnje?“, u režiji Nevena Samardžića. To smo radili u Magacinu Kabare. To je također jedno posebno, uzbudljivo iskustvo. Dugo sam radio na tom materijalu. Radi se o dekonstrukciji tradicionalnih vrijednosti, tradicionalne bosanske ljubavne pjesme. Mi učitavamo i dodajemo tradicionalnom i više nego što njemu pripada. Aščare, namjerno koristim termin aščare, erotsku konotaciju u pjesmi poistovijetili sa religijskim, etnickim, nacionalnim, čistim od grijeha... Stoga je kod nas sevdalinka vezana uz neki muslimanski milje, međutim to nije tako. Tad je sevdalinka bila medij, kao što su danas novine, knjiga, Facebook, medij koji je služio da se neka ideja ili priča prenese. Tako da sam pokušao da dekonstruišem laž o sevdalinci.
Neven je došao na ideju da se zove „Gdje je jagnje?“. „Kad ja pođoh na Bentbašu“, u pjesmi se navodi da na Bentbašu poveo i bijelo jagnje, međutim kad se vraća bijelog jagnjeta nema, a nema ni djevojke. Konstatovali smo da je janje okrenuto na žaru.
B: Šta je zapravo posao jednog reditelja? Ti imaš iskustva kada je u pitanju i filmska i teatarska režija, da li uopće postoji razlika između njih?
E: To su ponovo dva različita medija. Posao reditelja je sigurnost vjerovanja u rediteljsku ideju, istrajnost i prenošenje virusa te ideje na druge saradnike kako bi se zarazili i zavoljeli materijal na kojem se radi. Nije osnovni posao reditelja da ima autoritet, to je stereotip. Autoritet dolazi s vjerovanjem u ideju. Nastojim da to prenesem na glumce, čiji je posao teži nego rediteljski. Oni su ti koji se suočavaju i sa rediteljevim strahom u trenutku rada i sa svojim strahom u trenutku izvođenja. Sve je obavijeno velikim strahom.
B: Režirao si dokumentarni film o Dini Merlinu, „Sredinom“, koji je oduševio publiku. Da li si takvu reakciju publike očekivao u samom procesu rada?
E: Prije se desio film „Ćumuraši“ koji je na nivou ideje i moje rediteljske vještine i realizacije vrlo kvalitetan.
Film „Sredinom“ o Dini Merlinu sam radio kao vanjska produkcija za Al Jazeera Balkans koja ovdje dosta ulaže u domaću produkciju, u smislu da angažuje vanjske produkcije da naprave film za njih i oni su jedini koji to rade u BiH. Film „Sredinom“ je samo jedan od filmova. To je film o najvećoj balkanskoj pop zvijezdi i bilo je očekivano da će doživjeti takvu gledanost. 400 000 klikova na Youtube za dokumentarni film koji traje sat vremena, to je veliko.
Nakon tog filma sam radio film „Neprijatelji“ gdje sam ko-reditelj sa Seadom Kreševljakovićem. To je dokumentarni film o srbinu i bošnjaku u selu Skelani, općina Srebrenica, gdje su se u toku rata dvojica ljudi poubijali u šumi i obojica preživjeli. Nakon rata su se sreli misleći da je jedan drugog ubio i shvatili da i nije baš tako, te zajedno krenuli u novi biznis. To je dokumentarni film sa scenama rekonstrukcije gdje autentični likovi igraju sami sebe.
B: Tvoja ispitna predstava na MA studiju „Hadersfild“ koja je igrala na Otvorenoj Sceni Obala je bila jako posjećena na svakom igranju, to je predstava koju je publika zavoljela i doživjela. Mora da si jako ponosan na to.
E: „Hadersfild“ je za mene jako bitan. Radio sam na njemu prvu godinu mastera, kao ispitni zadatak. Zvao sam Muhameda Hadžovića s kojim sam diplomirao, on je za mene bio lik Raše. Predstava je bila vrlo uspješna na Otvorenoj Sceni Obala, gdje mi imamo priliku da pokažemo radove. To je vrlo interesantno iskustvo, zato što već imamo uspješnu predstavu „Hadersfild“ u Srbiji, potom film,i nakon toga bosansku verziju. Naravno, bez adaptacije i bez pobosančivanja samog „Hadersfilda“. Najbitnija je drama, najbitnija je ideja.
B: Glumio si u komediji „Sjajni momci“ na nekoliko igranja. Kako si ti doživio „Sjajne momke“ sa mjesta glumca?
E: Mustafa Nadarević, Senad Bašić, Moamer Kasumović. To je veliki projekat koji nije nastavak u organskom smislu ono što su tematski okviri „Lud, zbunjen, normalan“, jer su njih trojica nosioci „Lud, zbunjen, normalan“. Ali je organski nastavak njihove saradnje, trojice glumaca koji su imali jedan uspješan projekat. Napravili su predstavu „Sjajni momci“, međutim Moamer zbog zdravstvenih razloga u jednom momentu nije mogao da odgovori na produkcijske potrebe, jer su trebali da putuju. Senad Bašić, moj profesor, me zvao da radim alternaciju Moamera. Alternacija je najlegitimniji posao u pozorištu, kada jedan glumac nije u mogućnosti, drugi ga mijenja. Ja sam od Moamera teži tridesetak kila i pokušao sam da napravim lik, da napravim jednog neinteligentnog galamdžiju punog snage, morala i elana, punog neopravdane ambicije da postane televizijski reditelj.
To je komedija o dvojici starih glumaca koji su cijeli život radili, u jednom momentu se posvađali i razišli. Ja igram, čuda li, mladog reditelja koji želi da pomiri dvojicu starih glumaca i snimi taj njihov čuveni skeč i da postane televizijski reditelj. Lik Zlatan nije mnogo inteligentatan, ali je uporan, dok su stari glumci potpuni tersovi. On njih uspije pomiriti, međutim oni se ponovo posvađaju i tu bude kraj saradnje.
B: Ima li nešto na čemu trenutno radiš i što bi eventualno mogao najaviti?
E: Trenutno sam u procesu rada završnog magistarskog rada gdje mi je mentor Pjer Žalica. To je cjelovečernja predstava „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.
B: Hvala ti! Želimo ti mnogo sreće.
