portal za umjetnost
Viđeh brojku 5
Autor: Damir Deljo
Glavna tema teksta bi trebala biti Demutovo djelo „Viđeh brojku 5 u zlatu“ (1928.). No, prije nego što počnemo sa samim djelom i njegovom interpretacijom, osvrnut ćemo se na kontekst u kojem je djelo sačinjeno .
Naime, Charles Demuth (1883–1935.) bio je američki slikar koji je djelovao krajem 20. i 30-tih godina 20. st. Njegova djela prikazuju industrijalizaciju američkog tla i nove prizore kao rezultat te industrijalizacije. Poslije Prvog svjetskog rata, na američkom tlu će se javiti novi umjetnički pokret nazvan „Precisionism“ pod uticajem modernizma. Charles Sheeler (1883-1965.) kao jedan od slikara unutar ovog pokreta, načinio je nekoliko radova u kojima je, kroz pravilne geometrijske forme, nastojao prikazati kao i Demuth, sve rastuću promjenu američkog tla kroz industrijalizaciju. Demuthove slike iz 20-tih godina nam daju prikaze prizora američkih gradova. To su neboderi, fabrike, ulice sa barovima–pojave koje će postati sastavni dio američkog grada, prikazane na jedan način za koji bismo mogli reći da valorizira te pojave, kao što se smatra da su futuristi veličali brzinu i pokretljivost mašina i modernog života. Među takvim radovima, ističe se „Viđeh brojku 5 u zlatu“. Naime radi se o naslovu koji je izvučen iz pjesme Wiliama Carlosa Williamsa (1883–1963), čije se inicijale mogu naći na samoj slici . Svojim formalnim odlikama, rad bismo mogli da okarakterišemo kubofuturističnim, primarno zbog pozadine, obrađene strogim pravolinijskim poljima, sa kojima je Demuth uspio prikazati jedan američki grad po noći, čijim ulicama jure vatrogasna kola, koja su predstavljena četvrtastim geometrijskim oblikom ispunjenim crvenom bojom. Dakako, futurizam u radu je jasan. Demuth je na veoma vješt način uspio kroz linije i repeticiju u djelo unijeti dinamiku, tačnije užurbanost kola, vatrogasnih, u žurbi, koja prolaze kroz noć među visokim neboderima američkih gradova tog vremena.
Zanimljiv je prikaz na samom rubu, naše imaginarne ulice, nečega što bismo mogli identifikovati kao neki portal velikih dimenzija nekog kafića. Takav ćemo kafić upravo naći u „Nighthawks“ (1942.), djelu Edwarda Hoppera (1882–1967.), još jednog američkog slikara. Međutim, centralni motiv djela, brojka 5, koja pretpostavljamo označava broj vatrogasnih kola, će postati centralni motiv još jednog djela, veoma inspirisanog Demuthovim. Robert Indiana (1928-), američki umjetnik, poznat po pop-art radovima, 1963., 30-tak godina kasnije, objavljuje djelo pod nazivom „Demutova petica“ (1963-). Petica, koju Indiana preuzima u izvornom obliku od Demutha, javlja se između slogana – EAT, DIE, HUG, USA, ERR. Slogane
koje možemo protumačiti kao simbole modernog života, čija se kulminacija dešava upravo u petici, koja na nas djeluje napasno svojom repeticijom. Kakav značaj bi mogao imati taj broj u ovom djelu među ovim sloganima? Možemo pretpostaviti da bi ovaj broj trebao da označava srž tadašnjeg američkog društva kao i sada, a to je dakle–kapitalizam (i to period tog društveno-ekonomskog sistema, koje se u povijesti naziva još i poslije ratna ekonomska ekspanzija, dugački boom, ali najčešće Zlatno doba Kapitalizma), a slogani kao posljedice takvog sistema i kulture i života kojeg proizvode isti.
Demuth koji je radio početkom 20. st. i bio svjedok sve veće industrijalizacije i promjena u američkom društvu, od kojih treba pretpostaviti sve bržu dinamiku života, vješto je iskoristio peticu kao simbol onoga što u velikom djelu (ako ne i glavnim dijelom) motiviše ljudsko djelovanje, dakle novac, profit i njegovu ulogu u društvu. Sam naziv djela „...brojku 5 u zlatu“ nas navodi da mislimo da djelo na neki način želi ukazati na taj aspekt ljudskog života.
Indiana je još jednim radom ukazao na osobnosti modernog društva. Radi se skluptorskom radu, ako bimo mogli tako nazvati. Naime, riječ je o trodimenzionalnom ispisu riječi Ljubav (LOVE). Veoma jednostavno djelo, to su četiri trodimenzionalna slova u aluminijumu. Indiana koristi riječ ljubav, za koju nema sumnje da predstavlja najzloupotrebljenu riječ u savremenom društvu, kroz materijal, kakav je aluminij, dakle, hladan metal, želeći možda ukazati na otrcanost te riječi. Ako bismo zamislili da je rad sačinjen u zlatu, njegovo idealno mjesto bi moglo biti u jednom od kasina Las Vegasa. Slova su krupna, masivna što bi moglo simbolizirati težinu i značaj koju bi ljubav trebala da igra u čovjekovom životu. Međutim, hladan aluminij, vjerovatno i šupalj, bez sadržine, možemo tumačiti kao neku floskulu.
Kritika savremenog koncepta ljubavi, ili tačnije rečeno, iluzija o ljubavi, kao veoma rasprostranjene pojave u savremenom društvu, je jasno ukazana. Važno je istači činjenicu da je Indiana djelovao unutar pop-arta. Umjetnci tog pokreta su nastojali prikazati sve prisutniju masovnu kulturu kroz jedan vid fascinacije tim fenomenom. Također, kao i potrošački mentalitet koji je obuhvatao sve veći procenat populacije zapadne kulture. Tako je, poznati Andy Warhol (1928–1987.) kao i cijeli pop-art umjetnčki pokret nastojao da ukaže na, kroz djela kao što su Campbellove konzerve supe, i Brillo kutije na fenomene društva koje se oblikuje. Posmatrajući Campbellove konzerve (1962.) ponavljanje konzervi govori o jednom vidu fascinacije tim proizvodom, koji je predstavljao veoma rasprostranjen proizvod širom Amerike. Mogli bismo reći da se ovdje radi
o jednom vidu opsesije. Konzerve su predstavljene isto, pod istim uglom, en face, tako da se motivi na etiketama podudaraju pod istim uglom među konzervama. Dakle, mogli bismo reći da je na djelu opsesija redom i skladom. Uzimajući ovo djelo i tražeći analogiju u stvarnom svijetu, prvi dio savremenog društva koji dolazi na misao jesu upravo mjesta gdje proizvodi kao Campbelova supa postaje sastavni dio savremene kulture. Takvo jedno mjesto su supermarketi. Supermarketi kao objekat institucija kroz koju čovjek dolazi u dodir sa proizvodima koji su postali sastavni dio savremenog načina života. Ti proizvodi, sa svojim različitim ambalažama i dizajnom, čovjeka – potrošaća kroz čin kupovine (na koji smo primorani kao ljudi koji žive u gradovima, što dovodi do otuđenja od procesa proizvodnje, čak mogućnosti proizvodnje svog prehrambenog proizvoda) uvode u igru potrošačke kulture. Sastavni dio te igre (a tu igru bismo mogli i nazvati još marketingom) jesu i same ambalaže sa svojim raznolikim dizjanovima . Čovjek, kroz čin kupovine, se upušta kroz vizualne nadražaje, u psihološko-estetske uticaje marketinške mašinerije. Ambalaže kroz razne forme i boje na potrošača vrše ogroman uticaj, možda do te mjere da utiču na njegovo poimanje estetike i estetskog doživljaja, dakle onoga što je zadovoljavajuće oku. Još jedan dio supermarketinške sredine, koja se ogleda u Campbelovim konzervama, jeste ta nezasitna potreba za skladom i redom koju čovjek ispražnjava kroz precizno redanje nagomilanih predmeta.
U jednom okruženju kao što je supermarket, to bismo mogli opravdati i objasniti kao maksimiziranje upotrebnog prostora. Proizvodi su fino raspoređeni na policama, ambalaže jedna do druge u potpunom skladu, koji kada je poremećen, da li kroz odstupanje jedne jedinice ili više njih, ne dolazi do efekta koji bi postojao kao što je prisutan na Campbelovim konzervama. Kroz repeticiju, svojstva jedne jedinice, u ovom slučaju jedne konzerve ne dolaze u plan, rečeno drugim riječima, razlike među konzervama se tope i utapaju u cjelokupni prizor, čineći jedan totalitet koja na nas vrši snažan dojam zbog kojeg i nemamo kao posmatrači potrebu da ispitujemo osobenosti pojedinih konzervi. Aplicirajmo zadnju rečenicu na društvo: „razlike među konzervama se tope i utapaju u cjelokupni prizor...“ – društveni fenomen poznat pod pojmom konformizam. Kroz razne načine preko kojih se pojedinci stapaju sa širom cjelinom ili bolje rečeno idejom, da li je to kroz odjeću, kroz ponašanje, ili bilo koji drugi način komunikacije sa okruženjem, sami ti ljudi od sebe čine jednu od Campbelovih konzervi. Njihove osobenosti, pojedinosti, se gube stapanjem u policu, i tako tvore cjelinu koja brojčano vrši veoma snažan dojam na jedinku savremenog društva – potrošača.
U ovome smislu bismo mogli reći da su ljudi potrošaći jedni drugih, ili drukčije rečeno, uzajamni potrošači identiteta. Vraćajući se na Indianovo djelo „LOVE“ savremeni čovjek kao potrošač indentiteta drugih, u oblasti ljubavi, isto tu potrošačku tendenciju ispoljava, kroz promatranje partnera kao sklop osobina, čija cijena i vrijednost ovisi o cijeni tih osobina na tržištu u datom trenutku unutar jednog društva.
Kao što čovjek i društvo imaju neki nagon (do mjere opsesivno-kompluzivnog) da uskladi proizvod ili jedinku koja odstupa od cjeline i dovede ga u red, da li je to kroz pomjeranje ili postavljanje proizvoda pod „pravim“ uglom, mogli bismo reći da je i u društvu prisutan taj ljudski nagon, kroz razne vidove upravljanja života pojedinca, da li kroz političku ideju, religiju, obrazovanje ili bilo šta drugo.