Osvrt o pojmu književne kritike

Pri upisivanju studija komparativne književnosti imao sam magličastu viziju u glavi o tome što će biti predmet istraživanja tijekom moga daljnjega obrazovanja. U istom trenutku činilo mi se da znam sve i da ne znam ništa o tome. Priznajem da mi se to čini i dan danas. Znao sam po priči starijih kolegica čime su se one bavile i sam pojam književne kritike djelovao mi je tako blizak, a tako apstraktan. Nije bio dalek jer sam se susretao s književnim kritikama i kritičarima, ali samu njezinu biti održavanja i funkcije nisam najjasnije percipirao. Bila je tu poput nekog dijela, koji popunjava sadržaj kulturnog sedmičnjaka, ali njoj se nije moglo čuti puno u svakodnevnom diskursu. Jasno mi se počela pojavljivati misao u glavi da će mi možda[1] upravo ta književna kritika jednoga dana donositi kruh.

 

Razumijevanje književne kritike iziskuje jaku mentalnu usredotočenost i promišljanje. To nije puki pojam o kojem se može saznati čitanjem neke literature, nego podrazumijeva dugotrajni rad kako bismo stekli istinsko saznanje o tome, no bitno je imati zanimanje kako bi se stekle osnove koje treba nadograđivati. Ona je poput svega u književnosti usko vezana za sve drugo što ima veze sa samome književnošću, a time želim reći da tu nema određenih normiranih sveobuhvatnih pravila koja važe u „svijetu književnosti“. Kritiku muči pitanje poput i svih ostalih disciplina i znanosti koje se vežu uz književnost, a to je njezina egzistencija kao nauke u svijetu egzaktnosti. Mnogi teoretičari su mišljenja da se kritika bavi vrednovanjem književnih djela, doživljavajući je kao djelatnost i kako Svetozar Petrović navodi u Prirodi kritike „(...) u sebi savršena djelatnost čovjekova duha angažirana književnim djelom.“

Također Petrović navodi da književna kritika nije nauka i da nikada neće biti. Postavlja se pitanje: zašto? On smatra da je glavni razlog takvoga mnijenja subjektivnost književne kritike. Metodologija same književne kritike nije jasno diferencirana da bi postojala univerzalna pravila pri pristupu književnom djelu. O subjektivnosti i objektivnosti književne kritike da se raspravljati uveliko. Koliko god da se kritičar trudio da objektivno pristupi tekstu, on će uvijek imati svoje stajalište dimenziji koja se ostvaruje između njega, teksta i pisca.
Objektivnost ne treba pobrkati sa stvaranjem suda o nekome djelu, kojega ako se izvodi treba dobro upitati u njegovu istinosnu vrijednost. Petrović dalje u Prirodi kritike navodi:“Iako je sud o djelu osnova i pretpostavka svake kritike, u sudu nije njen smisao postojanja, sud nije njena bit.“

 

Moj stav o književnoj kritici je takav da je ona nužna da postoji u teoriji književnosti i da je dostupna svim čitateljima koji vode pažnju o tome što čitaju. Ne treba ju uzimati kao kanon, nego pristupati njoj kao još jednom vidu spoznaje kako drugi pristupaju nekome tekstu i uvidjeti razlike stavova. Ona nas treba potaknuti na promišljanje o poimanju drugih ljudi, shvaćanju onoga što je netko drugi uvidio prije ili negiranju tuđih stavova, kako bismo kvalitetnim argumentima odbranili naš stav o zadatome. Mislim da njezina funkcija treba biti sveobuhvatna na način da povezuje sve što čini ozbiljniji pristup književnosti. Ona je ta koja nas treba propitivati i tjerati na mišljnje da pomoću tuđih stavova steknemo svoje o tekstu i svim njegovim okvirima koji se pružaju na sav život.

 

[1] Možda je namjerno navedeno u rečenici jer u konzumerističnome svijetu današnjice ne može se ništa reći sa sigurnošću o zanimanju i poslu  jer na to utječu čimbenici koje čovjek teško može razumijeti.