Intervju sa Makom Hubjerom 

B: Molim te da se za početak predstaviš čitateljima Articuluma, te nam objasniš kako si došao na ideju osnivanja galerije Brodac.

 

M: Ne bih da pričam o sebi, niti volim o sebi da govorim. Bavim se umjetnošću, na neki način. Umjetničkim izražavanjem i umjetničkim radom, kao i djelovanjem na polju kulture.

Galeriju Brodac sam zamislio, prije svega kao, centar zajednice koji treba da gradi priču ljudske energije i slodobne misli gdje ljudi mogu da dođu i rade šta žele, a da se kanališe kroz umjetnost. To već godinu i po tako funkcioniše. Radimo sa programom koji smo prilagodili okruženju i ljudima. Pokušavamo da istaknemo mlade umjetnike iz BiH, dakle lokalne umjetnike, a tako i da stvaramo vezu sa spoljašnjim svijetom, van granica naše zemlje. Pružamo priliku mladim umjetnicima koji dođu u ovaj grad, više kao rezidencijalni program, da dožive iskustvo. Posljednje što smo radili jeste bila grupa sačinjena od nekoliko aktivista i umjetnika iz različitih zemalja. Radili su više teoretski pristup umjetnosti. Poenta je bila da se podstakne priča o samom umjetničkom djelu, da sami umjetnici ili ljubitelji umjetnosti dođu i predstave svoj rad. Da vide šta znači kada ih neko sluša o njihovom radu, jer kod nas generalno ljudi ne slušaju jedni druge, uglavnom im je samo bitno šta oni rade.

​

​

B: Smatraš da je gradu potrebna još jedna galerija. Zašto? Kakava ideja stoji iza galerije Brodac? Kako bi prema tvom mišljenju trebala djelovati „socijalno angažirana“ umjetnost u BiH?

​

M: Ne smatram da je potrebna galerija, ovom gradu je potrebno mnogo toga, a galerija je možda posljednja  stvar koja mu je potrebna. Realno je to da mi kao zajednica jako malo resursa koje imamoo i koristimo, a galerija je bila naša potreba da imamo jedan prostor gdje možemo doći i raditi što želimo. Najviše me nervira taj osjećaj koji se ljudima ovdje stvara da je potrebno da ti neko nešto pomogne, pruži, neku priliku i svi se previše oslanjaju na to. I sam sam bio jedno vrijeme oslonjen na letargičnost da će mi se ukazati neka prilika, dok jednostavno nisam odlučio da konkretizujem stvari, tako da to što sam ja zamislio postane fizički prisutno i da krenem od bilo čega, a dalje će se lakše oblikovati,  što se meni pokazalo kao pozitivna formula  koja uspijeva.

​

​

B: Galerija Brodac je za kratko vrijeme postala popularna, postala je mjesto susreta.

 

M: Brodac je samo jedan od primjera takve vrste funkcionisanja male zajednice. Mi smo zajednica od nekih stotinu ljudi koji aktivno dolaze i učestvuju u radu, koji su publika ove galerije. To je nešto što koristimo za vrstu eksperimenta, da vidimo kako se to može razviti i oblikovati: različitim akcijama, različitim vrstama pristupa na drugačijim medijima. Ali smatram da je glupo postavljati se u poziciju da kažem da je Brodac popularan, jer je ovdje popularnost vrlo varljiva stvar. Uopšte se ne oslanjam na to, jer su sve te popularnosti kratkog daha.

​

​

B: Nakon negativne kritike javnosti kada je u pitanju otvorenje Berberove izložbe u Vijećnici, ti si napravio projekat pod imenom „Berber za ostale“. Kako si došao na tu ideju, zašto si to uradio i da li smatraš da je projekat uspješno iznesen? Kakav je bio odziv i reakcija građana?

 

M: Mi smo i prije izložbe Mersada Berbera u Vijećnici razmišljali o jednoj vrsti razbijanja elitističkih okvira, da je kod nas umjetnost takva kakva jeste, stoji u zlatnim okvirima, određena samo za neke ljude. Berber u Vijećnici nam je bio samo okidač da plasiramo takvu vrstu reakcije. To je bila reakcija, potez kojim se željelo pokazati da nisu svi  nijemi u odnosu na te probleme i da imamo pravo glasa. „Berber za ostale“ je bio zanimljiv eksperiment. Nije bio velik odziv publike, ali smatram da se takvim pristupom otvara mogućnost za dalje propitivanje problematike.

​

​

B: U petak, 8.12. u galeriji Brodac treba biti otvorena izložba Nadrealističkog integracionizma. Ovo je njihova prva izložba ovakvog tipa. Je li to tvoja ideja? Oni su jako poznati na društvenim mrežama, da li misliš da će biti velik broj posjetitelja izložbe? Zašto si odlučio izlagati baš „popularizirane radove“? Kakva ideja se prenosi javnosti ovom izložbom? Šta je cilj izložbe?

 

M: Zajedno smo došli na ideju da zajedno prestavimo takve stvari. Oni su željeli nešto drugačije, pa smo se složili da se izložba desi u galeriji Brodac. Poenta izložbe jeste diskusija o uticaju svih tih pošasti koje nas okružuju: Facebook, Instagram i drugih modela komunikacije koji su danas prisutni i popularni. Njihov pristup je dosta specifičan, vrlo je prost, jednostavan, čitak i obraća se direktno. Ono što želim da izvučem jeste baš taj potencijal prikupljanja ljudi putem mreža. Oni za sobom nose zajednicu od 55 000 ljudi, što je meni bilo sasvim dovoljno da njih predstavim kao primjer koji može da pokrene vrstu diskusije. Jer, šta je ta mreža i koliko ona može doprinijeti u samom razvoju umjetnosti, koliko mi kao umjetnici možemo koristiti taj prostor za vid komunikacije sa publikom. Nadrealistički integracionizam je savršen primjer tog fenomena koji je danas sve pristuniji.    

​

​

B: Koji su planovi galerije Brodac za ubuduće? Da li ima nekih planiranih projekata koje bi ovom prilikom mogao najaviti?

​

M: Planirao sam da se Brodac malo uozbilji u svom radu. Do sad smo u radu bili dosta opušteni. Želja mi je da se iskoristi ovo što smo radili kroz godinu ipo, da se te stvari poslože i u maju  2018., kada će biti dvije godine od osnivanja, da se i otvori. Tako i jeste planirano, otvorenje. Radili smo na planu i uskoro počinjemo realizaciju. Ima i mnogo dogovorenih kolaboracija i izložbi sa umjetnicima iz regiona, da što više stvari pokušamo donijeti ovdje fizički. Mislim da tek fizičkom pristunošću nešto postaje realno.

 

​

B: Hvala ti! Želimo ti mnogo sreće u daljem radu.